srijeda, 27.12.2006.
Bajka o toplim pahuljicama
Jednom davno živjelo je dvoje sretnih ljudi po imenu Tim i Maggie sa svoje dvoje djece Johnom i Lucy.
Da bi shvatili kako su bili sretni, morate razumjeti kako je bilo u to vrijeme.
Vidite, u to vrijeme svatko je pri rođenju dobio malu, nježnu torbu s toplim pahuljicama. Kad god bi netko posegnuo u torbu, mogao je iz nje izvaditi tople pahuljice. Tople pahuljice su bile vrlo tražene jer su činile da se svatko tko ih dobije osjeća prožet toplinom i mekoćom.
Ljudi koji nisu redovito dobivali tople pahuljice bili su u opasnosti da im se razvije bolest koja je uzrokovala da im se kralježnica skvrči te bi potom umrli.
Tih dana bilo je vrlo lako dobiti tople pahuljice.
Svaki put kad bi ih netko trebao, mogao je doći do tebe i reći: želio bih imati tople pahuljice.
Tada bi ti posegnuo u torbu i izvadio tople pahuljice veličine ruke male djevojčice. Kada bi pahuljica ugledala svjetlo dana, nasmiješila bi se i procvala u veliku, čupavu toplu pahuljicu. Tada bi ju postavio na rame, glavu ili krilo osobe i ona bi se privinula i rastopila na njegovoj koži i učinila da ga prožme dobar osjećaj.
Ljudi su stalno jedni od drugih tražili tople pahuljice i kako su se slobodno davale, dobiti ih dovoljno nije nikad bio problem. Bilo ih je uvijek mnogo za razmjenu i svi su zbog toga bili sretni i osjećali se najčešće toplo i pahuljasto.
Jednog dana zločesta je vještica postala ljuta jer su svi bili sretni, zadovoljni i nitko nije kupovao njezine napitke i masti. Bila je vrlo lukava te je smislila opak plan. Jednog prekrasnog jutra došla je Timu dok se Maggie igrala s njihovom kćeri i šapnula mu u uho:
„Pogledaj Time, vidi koliko toplih pahuljica Maggie daje Lucy. Znaš, ako tako nastavi možda će ih potrošiti i onda više neće ostati niti jedna za tebe.“
Tim je bio zapanjen. Okrene se vještici pa joj reče: „Želiš li reći da neće više biti toplih pahuljica u našoj torbi kada posegnemo za njima?“ A vještica odgovori: „Ne, naravno da neće, i jednom kad ih potrošiš, to je sve. Više ih nećeš imati.“ Potom odleti dalje na metli smijući se i krešteći.
Tim to primi k srcu i počne primjećivati svaki put kad bi Maggie davala tople pahuljice nekom drugom. Čak se zabrinuo i uznemirio jer je volio Maggiene tople pahuljice i nije htio ostati bez njih. Bio je uvjeren da nije u redu da Maggie troši svoje tople pahuljice na djecu i druge ljude. Počeo se žaliti svaki put kad bi vidio da ih daje nekom drugom, a kako je i Maggie njega voljela, prestala je često davati tople pahuljice drugim ljudima i počela ih čuvati samo za njega.
Djeca su to promatrala i uskoro pomislila kako je pogrešno davati tople pahuljice svaki put kad te netko traži ili se tako osjeća. Oni su također postali vrlo oprezni. Promatrali su svoje roditelje i kad god su osjetili da netko od njih daje previše toplih pahuljica, počeli bi prigovarati. Bili su zabrinuti i kad god bi oni sami drugima davali tople pahuljice. Iako su uvijek nalazili tople pahuljice kad bi posegnuli u torbu, sve rjeđe i rjeđe su za njima posezali i postajali su sve više škrti.
Ubrzo su ljudi zamijetili nedostatak toplih pahuljica i počeli se osjećati sve manje toplo i pahuljasto. Kralježnice su im se počele savijati, a ponekad bi i umirali zbog bolesti i nedostatka toplih pahuljica. Sve češće odlazili su zlobnoj vještici kupovati njezine napitke i masti, čak unatoč tome što se činilo da ti pripravci uopće ne djeluju.
Dakle, situacija je postala vrlo ozbiljna.
Zla vještica koja je sve to promatrala nije stvarno željela da ljudi umiru (jer mrtvi ljudi ne kupuju njezine napitke i masti) te je smislila novi plan. Svi su dobili torbu vrlo nalik onoj s toplim pahuljicama, osim što je ta torba bila hladna. U vještičinoj torbi nalazile su se hladne bodlje. Te hladne bodlje nisu činile da se ljudi osjećaju toplo i pahuljasto, već su činile da se umjesto toga osjećaju hladno i bodljikavo. Ali su sprečavale da se ljudima savijaju kralježnice.
I od tada, kad god bi netko rekao: „Ja želim tople pahuljice“, ljudi koji su brinuli da ne iscrpe svoju zalihu bi rekli: „Ne mogu ti dati tople pahuljice, ali želiš li možda hladne bodlje?“
Ponekad bi dvoje ljudi prišlo jedno drugom misleći da će dobiti tople pahuljice, ali bi jedan ili drugi odmah promijenili mišljenje i završili bi dajući jedan drugom hladne bodlje. I kao posljedica toga vrlo je malo ljudi umiralo, ali je vrlo mnogo ljudi bilo nesretno i osjećalo se hladno i bodljikavo.
Od dolaska vještice razmjenjivalo se sve manje i manje toplih pahuljica. Zbog toga su one, za razliku od ranijih shvaćanja da su dostupne kao zrak, postale izuzetno vrijedne. To je dovelo do toga da ljudi rade različite stvari u namjeri da ih nabave. Prije nego što se pojavila vještica, ljudi su znali biti u grupama od troje, četvero ili petero, ne zabrinjavajući se previše tko kome daje tople pahuljice.
Nakon dolaska vještice, ljudi su se počeli odvajati u parove i čuvati svoje tople pahuljice isključivo jedan za drugoga. Ljudi koji bi se zaboravili i dali svoje tople pahuljice nekom drugom, odmah bi se osjetili krivim zbog toga što su znali da će njihov partner biti ogorčen zbog gubitka toplih pahuljica. Ljudi koji nisu mogli pronaći darežljiva partnera, morali su kupovati svoje tople pahuljice i morali su mnogo raditi da bi za njih zaradili.
Neki ljudi su nekako postali popularni i dobivali mnogo toplih pahuljica ne morajući ih vratiti. Ti ljudi su zatim prodavali tople pahuljice ljudima koji su bili nepopularni i trebali ih da prežive.
Drugo što se dogodilo je da su neki ljudi uzimali hladne bodlje, kojih je bilo bezgranično mnogo i koje su bile lako dostupne. Bojali su ih u bijelo i pahuljasto i davali ih kao tople pahuljice. Te krivotvorine toplih pahuljica su zapravo bile plastične pahuljice i izazivale su dodatne teškoće. Primjerice, dvoje ljudi koji bi se susreli i slobodno razmjenjivali plastične pahuljice, pretpostavljali su da će im one učiniti da se osjećaju dobro. No, umjesto toga oni bi se osjećali loše.
Kako su mislili da razmjenjuju tople pahuljice, ljudi su postajali zbunjeni, pa zbog toga nisu otkrivali da su njihovi hladni, bodljikavi osjećaji zapravo posljedica činjenice da su primili mnogo hladnih plastičnih pahuljica.
Tako je situacija bila vrlo, vrlo zloslutna, a sve je započelo dolaskom vještice koja je ljude uvjerila da jednog dana, kada to budu najmanje očekivali, mogu posegnuti u torbu i ondje više ne naći tople pahuljice.
Nedugo nakon toga, mlada žena širokih bokova, rođena u znaku vodenjaka, došla je u tu nesretnu zemlju. Izgledalo je kao da ona nije ništa čula o zloj vještici i nije bila zabrinuta da će potrošiti tople pahuljice. Davala ih je slobodno, čak i kad ju nisu tražili. Zvali su ju Žena-bok i osuđivali jer je djeci dala ideju da ne trebaju brinuti o trošenju toplih pahuljica. Djeca su ju vrlo voljela jer su se uz nju osjećala ugodno i sretno i počela su međusobno darivati tople pahuljice kad god su osjetila da za tim imaju potrebu i da im se to sviđa.
Odrasli su bili vrlo zabrinuti pa su odlučili donijeti zakon kako bi spriječili djecu da crpe svoje zalihe toplih pahuljica.
Zakon je proglasio kriminalnim djelom bezrazložno davanje toplih pahuljica, bez dozvole. Mnoga djeca izgleda da za to nisu brinula. Unatoč zakonu nastavila su darivati jedna drugoj tople pahuljice kad god su željela i kad god ih se tražilo. Kako je bilo mnogo, mnogo djece, gotovo koliko i odraslih, počelo je izgledati kao da bi se djeca mogla izboriti za svoje.
Teško je reći što će se dalje dogoditi. Hoće li snage zakona i reda odraslih zaustaviti bezbrižnost djece? Hoće li se odrasli pridružiti Ženi-boku i djeci i iskoristiti priliku da će uvijek biti toplih pahuljica koliko god je potrebno? Hoće li se sjetiti dana koje njihova djeca žele vratiti, kad je toplih pahuljica bilo u izobilju jer su ih ljudi davali od srca, velikodušno i slobodno.
...Steiner: Scripts people live
Najljepši dan? - Danas.
Najveća prepreka? - Strah.
Najlakša stvar? - Pogriješiti.
Korijen svakog zla? - Egoizam.
Najbolja zabava? - Rad.
Najgori poraz? - Obeshrabrenje.
Najbolji profesionalci? - Djeca.
Prva potreba? - Komunicirati.
Najveća sreća? - Biti koristan drugima.
Najveća tajna? - Smrt.
Najgora mana? - Zlovolja.
Najopasnija osoba? - Ona koja laže.
Najružniji osjećaj? - Mržnja.
Najljepši dar? - Oprost.
Najpotrebnije? - Obitelj.
Najbolji smjer? - Pravi put.
Najugodniji osjećaj? - Unutarnji mir.
Najbolji prijam? - Osmjeh.
Najbolja medicina? - Optimizam.
Najveće zadovoljstvo? - Ispunjena zadaća.
Najveća snaga? - Vjera.
Najpotrebnije osobe? - Svećenici.
Najljepša na svijetu? - Ljubav.
- 12:28 -
utorak, 19.09.2006.
Korak dalje
Svi strahovi, nemir i kobne slutnje uzrokovani su vašim vjerovanjima u vanjske sile i zlonamjerne uzročnike, a temelje se na neznanju.
Jedina nematerijalna kreativna moć koje ste svjesni je vaša misao i kada jednom postanete svjesni njezine kreativne moći istog trena ćete se osloboditi osjećaja vezanosti i robovanja svijetu.
Znanstvenik ne daje moć stvarima, okolnostima, ljudima ili uvjetima. On je uravnotežen i smiren jer zna da njegove misli i osjećaji oblikuju i formiraju njegovu sudbinu. Ne boji se ničega i nikoga, jer jedini neprijatelj kojeg može imati je njegova vlastita negativna i bojažljiva misao.
Misliš li dobro, dobro ti se događa, misliš li zlo, zlo će i usljediti. Upišite istine ovog poglavlja zauvijek duboko u svoje srce.
Zapamtite da je vanjsko posljedica a ne uzrok. Budite sigurni u to da uložite li energiju, vitalnost i moć svoje vjere u ideale koje tražite bit ćete na putu svoje duhovne zrelosti.
U svakoj nesreći je sjeme povoljne prilike.
Joseph Murphy
Nisam ponekad svjesna zašto i na koji način se neke stvari događaju.. No znam da se ništa ne događa slučajno. Hmm, kaže da je imao dvije mogućnosti: „zadržati kočnice ili pustiti“ Izabrao ih je pustiti...
Sjećam se da mi je Učiteljica često govorila: Pusti! To mi je čak bio i svojevrstan program, kad mi se ego digne naredim mu: STOP! STANI! PUSTI!
Spremna sam se suočiti sa svojim egom u svakoj situaciji, i razriješiti nesporazume. To je možda u redu u igri sa samim sobom, no kao da sam zaboravila koliko su ljudi različiti, kako je sve stvar percepcije.
...Ponovno sam ga upitala, pomalo iz straha, u sebi svjesna da je to ego..je li ono bio On ili je On ovo što je sada? Pokušao je sa raznim odgovorima, poput: ja sam i jedno i drugo. No kako znamo priču o egu, odgovorom nisam bila zadovoljna.
Tada sam čula: išao sam protiv sebe! Dodala sam, i protiv mene...
No ni tada mi se ego nije utišao.
Znam, vjerujem, kad jednom „uronimo“ u sebe, teško ćemo ponovno izaći, i samo stvari pustiti. Svako iskustvo nam je potrebno. Iz svakog nešto naučimo, ako to želimo.
Znam za „zrcaljenje“, ali počela sam to uočavat sve više.
Poslijednje vrijeme otpustila sam mnogo stvari, a mislila sam: nema napretka.
Primila sam mail u kojem mi osoba pokušava objasniti da nije uočila nikakve promjene u svom životu. Na što sam odgovorila da sam uvjerena da je promjena bilo. Dok god „kopamo“, tražimo i idemo dalje promjene su sigurne.
Prije nekoliko Svjetlosti prekinula sam svaki kontakt sa svojim ocem... Radila sam na Oprostu... I samoj sebi slagala da sam mu oprostila. Nedavno sam ga vidjela, kroz mrak i borove iglice... „mračila“ sam ga, pričala satima, i napokon osvjestila: tražila sam dokaz, dobila sam ga, a on u stvari nije imao veze ni sa čim! Napokon sam mu oprostila, napokon sam ga pustila. On je slobodan, i ja sam slobodna.
Bilo je uistinu neugodnih trenutaka. Uvidjela sam još jednu stvar. Teoretski sam je bila svjesna ali da i sama stvari činim baš i ne..ili si nisam htjela priznat. Da, da tako je. No, oslobodila sam još jednu osobu. Točno ono što sam sama radila, što sam sama davala dobivala sam natrag. Toga vjerojatno nebih bila svjesna da ne radim na sebi. No, tako je divan osjećaj biti slobodan.
Ego je ponovno dobio na snazi. Trenutak kad sam osvjestila što i kako činim, i da je svaki povratni događaj u stvari moja slika, i ono što sama jesam bilo je i suviše bolno.
Nemojte slučajno pomislit da je bilo što što vam se događa izvan vas, a još manje da ćete bilo što naći van vas samih. Sve što nam se u životu događa projekcija je našeg uma. Naših misli, dubokih uvjerenja, uvriježenih stajališta.
No, ono što je najvažnije, jest da smo toga svjesni, ili makar na tom putu.
I kako Anthony de Mello kaže:
Duhovnost znači buđenje. Većina ljudi spava, iako toga nisu svjesni. Oni se rađaju spavajući, žive spavajući, žene se spavajući, odgajaju djecu spavajući, umiru spavajući bez da se ikada probude. Oni nikada ne spoznaju ljupkost i ljepotu ove stvari koju nazivamo ljudsko postojanje...
Buđenje je neugodno, znate. U krevetu je fino i ugodno. Iritantno je biti probuđen. To je razlog zašto mudri guru ne pokušava buditi ljude. Nadam se da ću i ja ovdje biti mudar, i da vas ni na koji način neću probuditi ako spavate. To nisu moja posla, iako vam ponekad govorim: „Probudite se!“
Moj posao je da radim svoje stvari, da plešem svoj ples. Ako od toga budete imali koristi, odlično; ako ne, tko vam je kriv. Kao što Arapi kažu: „Priroda kiše je ista, ali od nje u močvari rastu drače, a u vrtovima cvijeće“
Na vama je izbor hoćete li se probuditi ili ne. Ali nemojte žaliti ukoliko nastavite spavati. Jer sami ste izabrali, svaku situaciju sami stvorili, i naprosto u svojoj žrtvi uživate!
NAMASTE!
- 23:10 -
utorak, 12.09.2006.
Život i smisao...
Kidanje karmičkih veza, poznate autorice Phyllis Krystal, sljedeća je knjiga koja će se pojaviti u mojoj biblioteci!
Izbori, nemogućnost donošenja odluke, prečesta mijenjanja mišljenja dovelo je do kaosa u mom svijetu. Duboka i jaka uvjernja koja ne prestaju dolaziti sa svih strana, između vlastitih i tuđih želja s tako jakim porivom i željom za slobodom, pa i srodnom dušom...valjalo je to propustiti...
Užasavala sam se života poput većine: posao – kuća..jesti i spavat! „A šta ćeš drugo?“ pitaju me.. „Takav je život!“ kažu... Sad sam se sjetila: ono od čega najviše bježim dobijem. Da, moram se pomiriti sa Životom!
Kako negjde piše: da bih vidjela dugu, moram se pomiriti s kišom!
„U tezi koju pišem za Slovensku akademiju znanosti pokušao sam proučiti ljudsko ponašanje koje nazivamo „normalnim“. Time su se bavili mnogi liječnici prije mene, i došli do zaključka da je „normalno“ samo stvar sporazuma; to znači, ako većina smatra da je nešto ispravno, to postaje ispravno“
Objašnjava dr. Igor u knjizi „Veronika je odlučila umrijeti“ Paula Coelha (str. 135)...
„Na neke nas stvari navodi zdrav razum; smjestiti gumbe na prednjicu košulje posve je logično...
Ima, međutim, stvari koje se nametnu jer sve više ljudi počne vjerovati da upravo tako mora biti...
Jeste li se ikada zapitali zašto su slova na tipkovnici pisaćeg stroja poredana tako kako jesu?
...Nazovimo taj raspored QWERTZ, jer to je niz slova u prvom redu... Prvi je stroj izumio Christopher Scholes, 1873., da bi pojednostavio pisanje. Međutim ubrzo se pokazao nedostatak; ako je osoba tipkala velikom brzinom, tipke bi se zaglavile i zakočile stroj. Onda je Scholes dizajnirao QWERTZ, tipkovnicu koja je primorala daktilografe da tipkaju sporije...“
Zanimljivo, rekla je pacijentica, odvjetnica Mari, koja ga je pitala da li je izliječena. Taj isti komentar dajem i ja.
Dr. Igor je nastavio: „Svako je ljudsko biće jedinstveno, sa svojim vlastitim osobinama, nagonima, užitcima, težnjama. No društvo nameće kolektivni način ponašanja, a ljudi se gotovo nikad ne zamisle zašto se moraju ponašati baš tako. Jednostavno to prihvate.“
Doktor je nastavio: „Bolesno je prisiljavati se da budeš jednak kao drugi; izaziva psihoze, neuroze, paranoje. Bolesno je htjeti biti jednak, jer to znači silovati prirodu i protiviti se Božjim zakonima – On u svim vrtovima i šumama svijeta nije stvorio nijedan jedini list koji bi bio jednak drugome. Ali vi vašu različitost smatrate ludišću...
Nemajući hrabrosti da budu drugačiji, ljudi se bore protiv prirode i organizam počinje lučiti...gorčinu...“
Skidajući obrane, zidove koje sam, čuvala, pazila, njegovala dugi niz godina, prihvaćajući spajanje i povezanost svega u svom svijetu, prihvaćajući Jedno kao jedino postojeće, poštujući različitost, slobodu i izbor svakog ponaosob učinilo mi se da ponekad, što je uistinu i tako, ukoliko želim, izabirem biti slobodna, kao i svako drugo svjesno biće, nemam 'kontrole' nad svojim životom, što kao da mi je bila dužnost... Pomiješala sam pojmove 'kontrola', 'svijest', 'odgovornost'
I prečesto sam počela govoriti kako mi je dosta, čemu sve, sve je prolazno, ničeg nema, a istodobno je sve vječno...što je u trenucima straha, panike, očaja zvučalo isto i u potpunosti bezvezno. „Svega ima i ničeg nema“
Osjećaj praznine i usamljenosti postajao je sve veći, i kao mnogi u takvim trenucima bila sam obavijena velom straha, nerazumijevanja, gorčine, razočarenja...tuge, neopisive tuge.
Tragajući za ciljem, svrhom, vrteći se u krug u uvjerenju da izlaza nema. Pokušavajući pronaći izlaz, zaboravljajući da pokušaj u većini slučajeva ostaje samo pokušaj, da je bez obzira na ishod „svaki korak bolji od stajanja na mjestu“ vratila sam se čitanju beletristike i Paulu Coelhu!
Sve to je pokrenuo niz noći sa čudnim snovima, i Njegova sugestija da napokon pročitam „Hodočašće“ već pomenutog pisca. Uistinu sam ga i poslušala, ali nakratko. Primila sam knjigu koja je čekala punih godinu dana „Veronika je odlučila umrijeti“, i pročitala je u tri navrata. Radnja se odvija u Viletteu, jednom sanatoriju u Ljubljani.
Pomalo sam luda! ...PRIRODNA!
Hmm, nisam svjesna jesam li pronašla izlaz, ali znam da sam na putu koji će me sigurno dovesti upravo tamo gdje sama uistinu želim, na dugo traženo mjesto, moje, „mjesto pod suncem“
-Što je „pravo Ja“?
- To je ono što vi jeste, a ne što su od vas učinili
„Veronika je Odlučila umrijeti“/Paulo Coelho
Nekoliko puta sam već pronašla materijala za „arhivu“, postove no ni jedan me nije ponukao da sjednem i ponešto napišem..napokon!
Nešto u ovom stilu rekla je prije jednog predavanja jedna od mojih učiteljica: dugo sam razmišljala o čemu bih vam pričala, a onda sam osvjestila da sama imam jedan problem, vjerujem kako nije ništa slučajno i da se ova grupa sakupila sa istim i/ili sličnim problemom! I bilo je tako.
Vjerujem da sam i ja sada tragala za onim najdubljim u ovom trenutku, najvećim korakom u ovom dijelu vječnosti kojeg izabirem učiniti...
Veronika: „Vodila me neka čudna snaga, gradila melodije i akorde koje sam mislila da nikada neću moći odsvirati. Potpuno sam se predala klaviru, jer sam prije toga predala ovom muškarcu, iako on nije dotakao ni vlas moje kose. Jučer nisam bila Ja, ni kada sam se predala seksu, ni kada sam svirala klavir. A opet mislim da sam baš to bila prava Ja...“
Zedga joj je odgovorila: „Izliječena sam od moje depresije, no tu sam unutra otkrila druge oblike ludosti. Želim ih ponijeti sa sobom i početi gledati život vlastitim očima.
Kad sam došla, bila sam potištena žena. Danas, danas sam luda žena i na to sam veoma ponosna. Vani ću se ponašati jednako kao i svi drugi. Kupovat ću u supermarketu, razglabati tričarije sa svojim prijateljicama, gubiti vrijeme pred televizorom. Ali znam da mi je duša slobodna i mogu komunicirati s drugim svjetovima, maštati o njima, a prije no što sam ovdje došla, nisam ni slutila da postoje.
Tu i tamo, dopustiti ću si koju glupost, samo da bi ljudi rekli: „Ona je izišla iz Villetea!“ Ali znam da će mi duša biti ispunjena, jer moj život ima smisao. Moći ću gledati zalazak Sunca i vjerovati da je Božje djelo. Ako me tko bude gnjavio, reći ću nešto prosto, i neću mariti što drugi misle; ionako će svi reći:“ Izišla je iz Villetea!“
Gledati ću muškarce duboko u oči, ne srameći se osjetiti se željenom. I odmah ću zatim otići u trgovinu s uvoznom robom, kupiti najbolja vina koja si mogu priuštiti i odnijeti ih mom mužu da pijemo zajedno – jer želim se smijati s njim, koga toliko volim.
On će mi, kroz smijeh, reći: „Ti si luda!“ A ja ću odgovoriti: „naravno, bila sam u Villeteu! I ludost me oslobodila. A sada, dragi mužu, moraš svake godine tražiti dugačak dopust i odvesti me nekamo u visoke planine, jer moram prihvatiti rizike života.“
Ljudi će govoriti:“Ova je izašla iz Villetea, pa sada zaluđuje i muža!“ A on će shvatiti da imaju pravo i zahvaliti Bogu što naš brak počinje iznova, i što smo ludi – jer luđaci su i izmislili ljubav.“
Veronika je odlučila umrijeti / Paulo Coelho
(str. 131 – 133)
"...Prestani cijelo vrijeme mislit i na to da izazivaš neku nepriliku, da smetaš drugima! Ako ljudima što ne bude odgovaralo, potužit će se! Ako nemaju hrabrosti da se potuže, to je njihov problem!"
Kako se samo često zavaravamo i mučimo sami sebe, a ljudi nevide ni svoje noge kamoli nas...
Dok je Veronika u jednom navratu osjetila sram, strah.. Mari joj je odgovorila: „Samo su dvije stvari zabranjene – jedna ljudski, a druga Božjim zakonom. Nikad ne forsiraj odnos s nekim protiv njegove volje – to se samtra silovanjem. I nikada nemaj odnos s djecom, jer to je najteži grijeh. Uz te izuzetke, ti si slobodna. Uvijek postoji netko tko želi uptavo što ti želiš.“
Veronika je odlučila umrijeti / Paulo Coelho
(str. 110)
Mari je četrdeset godina radila kao odvjetnica. Već je na početku svoje karijere, izgubila naivne iluzije o pravdi, i shvatila da zakoni ne postoje zato da bi riješili probleme, već da bi do krajnosti produbili nesporazume...
„Imate dvije mogućnosti: upravljati svojom sviješću ili dopustiti da ona upravlja vama. Ovu drugu mogućnost ste već iskušali – puštali ste da vas vode strahovi, neuroze, nesigurnost – jer čovjek ima tu sklonost ka samouništenju“
Prije nekih deset, petnaest dana razgovarala sam sa svojom Učiteljicom. Razgovarale smo o mojoj svrsi na u ovom svijetu. Tada mi je rekla da sam ovdje da se smijem, da sam poslana da uveseljavam sebe i druge. Da zabavljam sebe i druge, a ja sam se tako nekako uozbiljila i uz to sam s tim nesretna. Čula sam je, ali i nisam. Kao da nisam razumjela.
Sada znam, na trenutak sam postala jako ozbiljna, cijeli svijet je postao ozbiljan..bili su to teški periodi, gotovo bih rekla čitava vječnost...i još se jave!
Proteklih desetak dana izmjenjivalo se svjetlo i tama. Sada sam svjesna, kad sam bila ozbiljna oko mene bila je tama, kad sam upalila svjetlo, bilo je vedro. Iste se stvari događaju samo na drugi način, slobodno, široko uz poneku ludost, ništa ne nedostaje bez ozbiljnost, a svega ima samo više.
- „Svi bismo mi htjeli činiti drugačije stvari...„
- „I naši partneri također. Što je u tome loše?“
- „Vi mi odgovorite.“
- „Sve je loše. Jer, kad svi sanjaju, a samo malobrojni ostvaruju, većina postaje bolno svjesna svog kukavičluka.“
- „Čak i ako su ovi malobrojni u pravu?“
- „Onaj tko je u pravu, obično je jači. No u ovom su slučaju, paradoksalno, kukavice hrabrije i uspijevaju nametnuti svoje stavove“
Veronika je odlučila umrijeti / Paulo Coelho
(str. 115)
Ne bojim se biti sama, uživam često u samoći, ali tako očajnički ponekad bježim od usamljenosti
Prije izlaska iz Villetea, Mari je ostavila pismo svojim sustanarima u kojem je ispisala stih koji me se dojmio, čini se kao i nju:
Hvala ti Ljubavi, hvala na ljubavi!
NAMASTE!
- 01:29 -
subota, 07.01.2006.
Ne slijedi me
Ne slijedi me. Zapravo, ne možeš me slijediti, zato što sam iza tebe da te gurnem naprijed!
Moraš ostaviti sve iza sebe i krenuti naprijed. Sva tvoja iskustva, tvoji odnosi – sve – je dio prošlosti. Ostavi cijeli svijet svojih sjećanja za sobom – uključujući i mene. Odbaci sve. Ja sam tu iza tebe. Kreni dalje. Prestani tražiti još više i budi slobodan! I tada će suosjećanje izvirati iz tebe.
Pitanje: Kada ljudi nikoga ne slijede, nije li to obično iz straha ili buntovništva?
Sri Sri: Jedan oblik Ne slijedi dolazi iz straha ili buntovništva. Drugi oblik dolazi iz povišene svjesnosti.
Ne možeš me slijediti zato što sam iza tebe i u tebi.
Dugo si bio ovca.
Sad je vrijeme da budeš lav.
Sri Sri Ravi Shankar
Umijeće življenja - Art of living foundation
- 19:14 -
nedjelja, 01.01.2006.
Sretna Nova 2006.
Svu ljubav svima na svijetu, svu toplinu svakome na svijetu, mir, razumijevanje i suosjećanje svakom biću, svakom cvijetu, drvetu, moru, planeti Zemlji bezuvjetno šaljem i dajem kako do sada tako i u Novoj 2006. Volite se, širite ljubav, budite radosni, smješite se, smješit će se i drugi!
- 19:01 -
utorak, 20.12.2005.
Život je ...
Život je prilika - iskusi je
Život je ljepota - divi joj se
Život je san - učini ga stvarnim
Život je izazov - suoči se s njim
Život je zadatak - izvršavaj ga
Život je igra - igraj se
Život je dragocjen - njeguj ga
Život je bogatstvo - čuvaj ga
Život je ljubav - uživaj je
Život je tajna - pronikni je
Život je obećanje - ispuni ga
Život je tuga - nadiđi je
Život je himna - pjevaj je
Život je borba - prihvati je
Život je tragedija - uhvati se s njom u koštac
Život je avantura - usudi se
Život je sreća - zasluži je
Život je život - brani ga
Majka Tereza
- 12:25 -
petak, 09.12.2005.
Priča o osjećajima
Jednom davno, svi ljudski osjecaji i sve ljudske kvalitete
nasli su se na jednom skrivenom mjestu na Zemlji.
Kada je Dosada zijevnula treci put,
Ludost je, uvijek tako luda, predlozila:
"Hajdemo se igrati skrivaca!
Tko se najbolje sakrije, Pobjednik je medju osjecajima."
Intriga je podigla desnu obrvu,
a Radoznalost je, ne mogavsi presutjeti, zapitala:
"Skrivaca? Kakva je to igra?"
"To je jedna igra", zapocela je objasnjavati Ludost,
"u kojoj ja pokrijem oci i brojim do milijun, dok se svi vi ne sakrijete.
Kada zavrsim sa brojanjem, polazim u potragu,
i koga zadnjeg pronadjem, taj je Pobjednik."
Entuzijazam je zaplesao, slijedilo ga je Odusevljenje.
Sreca je toliko skakala da je nagovorila na igru i Sumnju i Apatiju koje nikada nista nije interesiralo.
Ali nisu se svi htjeli igrati.
Istina je bila protiv skrivanja, a i zasto bi se skrivala?
Ionako je uvijek, na kraju, svi pronadju.
Ponos je mislio da je to glupa ideja,
iako ga je zapravo mucilo sto on nije bio taj koji se sjetio predloziti igru.
Oprez nije htio riskirati.
"Jedan, dva, tri..." pocela je brojati Ludost.
Prva se sakrila Lijenost koja se, kao i uvijek, samo bacila iza prvog kamena na putu.
Vjera se popela na nebo,
Zavist se sakrila u sjenu Uspjeha koji se muceci popeo na vrh najviseg drveta.
Velikodusnost se nikako nije mogla odluciti gdje da se sakrije
jer joj se svako mjesto cinilo savrsenim za jednog od njenih prijatelja.
Ljepota je uskocila u kristalno cisto jezero,
a Sramezljivost je provirivala kroz pukotinu drveta.
Krasota je nasla svoje mjesto u letu leptira,
a Sloboda u dahu vjetra.
Sebicnost je pronasla skroviste, ali samo za sebe!
Laz se sakrila na kraju duge (laze, bila je na dnu oceana),
a Pozuda i Strast u krateru vulkana.
Zaborav se zaboravio sakriti, ali to nije vazno.
Kada je Ludost izbrojala 999.999,
Ljubav jos nije pronasla skroviste jer je bilo sve zauzeto.
Ugledavsi ruzicnjak, uskocila je, prekrivsi se prekrasnim pupoljcima.
"Milijun", zavikala je Ludost i zapocela svoju potragu.
Prvu je pronasla Lijenost, iza najblizeg kamena.
Ubrzo je zacula Vjeru kako raspravlja o teologiji s Bogom,
a Strast i Pozuda su iskocile iz kratera od straha.
Slucajno se tu nasla i Zavist, i naravno Uspjeh,
a Sebicnost se nije trebalo niti traziti.
Sama je izletjela iz svog savrsenog skrovista koje se pokazalo pcelinjom kosnicom.
Od tolikog trazenja Ludost je ozednila,
i tako u kristalnom jezeru pronasla Ljepotu.
Sa Sumnjom joj je bilo jos lakse jer se ona nije mogla odluciti za skroviste
pa je ostala sjediti na obliznjem kamenu.
Tako je Ludost, malo po malo, pronasla gotovo sve.
Talent u zlatnom klasju zita,
Tjeskobu u izgorjeloj travi,
Laz na kraju duge (laze, bila je na dnu oceana),
a Zaborav je zaboravio da su se uopce igrali.
Samo Ljubav nije mogla nigdje pronaci.
Pretrazila je svaki grm i svaki vrh planine i kada se vec razbijesnila, ugledala je ruzicnjak.
Zasla je medju ruze, uzela suhu granu i, bijesna i iznemogla,
pocela udarati po prekrasnim ruzinim pupoljcima.
Odjednom se zacu bolan krik.
Ruzino trnje izgreblo je Ljubavi oci.
Ludost nije znala sto da ucini.
Pronasla je Pobjedu, osjecaj nad osjecajima, ali Ljubav je postala slijepa.
Plakala je i molila Ljubav da joj oprosti
i na posljetku odlucila zauvijek ostati uz Ljubav i pomagati joj.
Tako je Ljubav postala pobjednik nad osjecajima, ali je ostala slijepa,
a Ludost je prati gdje god ide.
- 17:23 -
subota, 22.10.2005.
Samo da ti ispričam, moj dobri Anđele
Sanjala sam, usnila sam ružan san... Bila sam sama, loše mi je počeo dan!
U najmračnijem kutku svoje sobe sjedila sam sama. Svjetla grada poput krijesnica dopirala su do mene ostavljajući nejasne tragove...nečega...
Krupne kapi klizile su niz moje obraze.
Na monitoru mog kompjutera screen saver bio je pun sjajnih zvjezdica.
Svuda oko mene tragovi svjetla, dolaze i odlaze, al' svjetlosti nema. Sjena, mrak i tama.
Čak je i ulična svjetiljka sama. Baš kao ni nju, ni mene ne primječuju. Baš kao što prolaze pored nje, tako svi prolaze i pored mene.
Sanjala sam, usnila ružan san...
Sat na zidu pokazivao je 7. Sunce je bilo na izlasku, a kod mene potpuni mrak. Počinjem grcat, lovit se za zrak... Želim se probudit, skroz gubim dah.
Vadim iz ladica stare spomenare, nebi li pobudila neke lijepe uspomene... I dalje mrak.
Sunce je već visoko, lovi me strah..mrak, sjene,strah...
Brod na pučini tone, tonem i ja. Spašavaju druge, valjda će doć' i po mene.
Umirila sam se, utihnula, zabljesnulo me, jako, tako jako da sam pomislila: "bit' će da je to raj"!
Probudila sam se, probudili su me...oni... Probudili su me oni, njihovi osmjesi i topla srca.
Shvatih... Ono nisu bile suze na mojim obrazima, ono su bile kapi kiše na mojim prozorima. Nije bilo ni 12, ni 7. Bilo je veće i vrijeme da izađemo van.
Brod je imao mirno more i uplovio je sretno u luku. Kraj svjetiljke je bio mladi par, jedan drugog držali su za ruku...
Bilo ih je nekoliko, ili on sam, ne sječam se više...
Nježno su me pogledali, osmijehnuli se i pitali: "Jesi li spremna za van?"
Tu sam, primi me, osjeti svu sreću svijeta, veličinu svog i mog bića, začula sam jedan glas.
Suza mi je kanula, kad začuo se isti glas: "Zar si mislila da nas nema? Nasmiješi se, to je bio samo san"!
- 20:06 -
ponedjeljak, 03.10.2005.
Lutanje
Dan je bio lijep, ružan, poseban, običan i dosadan..
Više nemam ni 13, ni 18 a ni 22 godine.. Ma sve je isto, a trebalo bi biti...
Ma sve sam to sama kriva. Život je tako divan. Treba ga živjeti i treba ga proživjeti, al' na kraju treba ipak preživjeti. Možda ni nije tako teško...al' ipak čini se.
Kao da će iskočiti, svaki tren, srce lupa, glasno glasnije..
Voljela bih napisati pjesmu, možda samo koji stih, al sve je tako teško, više neznam ni zašto sam tu, na ovom mjestu. U ovom vremenu s njima, svima...s kim?
More...valovi...galebovi...na radiu neka pjesma svira. Za koga, čemu?
Zidni sat otkucava minute. Vrijeme leti i ja zajedno s njim i njim...
Dozvoli da volim, da budem sretna, da užijem ljepotu i sreću ovog svijeta.
Dovoljno sam gubila..
Opet..puše bura, jaka bura...potonut će brod! Potonuo je..
Mene nema, nema ni broda...a nema ni njega..
I samo sjeta...
"Samotan lutam većernjim ulicama
na svakom uglu, visoko, svjetiljka sja:
Stotinu uglova, stotinu svjetiljaka.
Ali nigdje nema tebe...tebe nema!"
Dragutin Tadijanović
- 23:16 -
petak, 23.09.2005.
Adesso tu
I tako putujem kroz vječnost, sad sam tu sad tamo, a gdje bih drugdje bila već svuda pomalo?
I vrtim se u krug, idem gore - dolje, al ne odustajem i zbog toga znam da me mnogi vole. Al šta da radim s njima kad neznam što ću sa sobom, zato idem dalje, prvenstveno sama sa sobom...
- 01:41 -